Stari sebastijan

A E Svakog je dana pijan taj stari Sebastijan, D E A na mansardi on vlaznoj zivi i samo krevet ima. A D I jedan stari sanduk i jednu sliku prasnu E D E A i stap od crnog drva, na vrhu kuglu glatku. Uvijek je pomno odjeven, uvijek svjeze brijan, u dzepu ima rubac, pod vratom plavu masnu. Svakoga dana do|e on tako oko devet u zabitu kavanu i sjedi u svome uglu (A) E za jednim malim stolom do zadimljenog bara D A E A sapcuci tiho: Klara, Klara, moja Klara... Slusa kako zice trepere i kako place, place iz violine nesto i kako pjeva Tanja. I trazi uvijek iste tri pjesme sjetne stare i nemarno po stolu zguzvane baca pare. I zatim stegne casu u ruci malo jace konobar samo staklo sa stola pred njim sklanja. Dugacak racun pise i pomalao ga vara, a Sebastijan zuri i oci mu se zare. Za jednim... Svakog se jutra vraca polako Sebastijan. Udje u kucu tiho jer zna on da se ljube u hodniku i nikad ne pali tamo lampu. Na uglu uvijek kupi duhana i dnevnu stampu. I uspinje se vrlo polako uza stube i do|e tiho gore pred svoja vrata stara. Lagano on ih laktom gurne pospan pijan sapcuci tiho: Klara, Klara... moja Klara.